• Kalendar događanja
• 14. listopada 2011.

Bekim Sejranović u Umagu!

Iz Osla, preko Ljubljane, u Gradsku knjižnicu Umag 27. 10. 2011. dolazi pisac Bekim Sejranović! Umaškoj publici Bekim Sejranović predstavit će se taj četvrtak u 20 sati svojim posljednjim romanom Ljepši kraj (Profil, Zagreb, 2010). Sejranović je književni nomad lišen poze, pisac kratkih priča i romana autobiografske uvjerljivosti. Uz razgovor s piscem, publika će imati priliku pogledati i dokumentarni film From Tokio to Morava river u kojem je Sejranović jedan od glavnih junaka! Kako je to izgledalo u Rijeci prije godinu dana pogledajte na našem TV-u. Dobrodošli!

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. seli se u Rijeku gdje pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku. Od 1993. godine živi u Oslu u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslavensku književnost. S norveškog je preveo djela Ingvara Ambjørnsena i Froda Gryttena, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (Naklada MD, Zagreb, 2001). Autor je studije Modernizam u romanu "Isušena kaljuža" Janka Polića Kamova (Adamić, Rijeka, 2001), knjige kratkih priča Fasung (Naklada MD, Zagreb, 2002), te romana Nigdje, niotkuda (Profil, Zagreb, 2008) i Ljepši kraj (Profil, Zagreb, 2010). Sejranović je za roman Nigdje, niotkuda dobio Nagradu Meša Selimović koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Bekim Sejranović o pisanju:
Zapravo sam se unaprijed užasavao pitanja tipa: a o čemu ti zapravo pišeš ili o čemu se radi u toj tvojoj knjizi? Bukowski, odnosno njegov književni alter ego Henry Chinaski, na slično je pitanje: O čemu se radi u tvom romanu?, odgovorio: O svemu. Tip ga je posprdno upitao: Zar i o mojoj punici? Da - odgovorio je Chinaski - i o tvojoj punici. Mislim da čovjek mora bar pokušati pisati o svemu, naravno bezuspješno, ali nebitno. Nostalgija? Mislim da nje ima, itekako, samo što ne prerasta, ili bar sam pokušao da ne preraste, u patetiku. Pokušavao sam je razbijati ironijom, odnosno autoironijom i crnim humorom, tu je valjda prevagnuo taj bosanski duh u meni, na svu sreću. Mislim da je najveći neprijatelj umjetnosti patetika, a najveći prijatelj autoironija.

Bekim Sejranović o prevođenju:
Najprije bih rekao da je prevođenje književnosti jako lijep, zahtjevan i potpuno podcijenjen posao. Svatko može napisati knjigu, sad, dobru ili lošu, to je drugo pitanje. Ali prevesti knjigu s nekog stranog jezika ne može svatko. Potrebno je poznavanje dvaju različitih jezika i kultura, a uz sve to moraš imati i nekakvoga dara za pisanje. Prevođenje s norveškog poslužilo mi je kao odlična vježba za pisanje vlastitih tekstova, mislim dakle na postizanje preciznosti u izričaju, upoznavanje strukture teksta i zatim njegovo oblikovanje na drugom jeziku. Istovremeno upoznao sam norvešku književnost, stil, atmosferu i naravno da je sve to utjecalo na pisanje.

Bekim Sejranović o idenitetu:
Držite li se Bosancem ili Hrvatom? Ili možda Norvežaninom?
- Ne vidim zašto čovjek ne bi mogao biti sve to istodobno, i još ponešto. Ne osjećam potrebu za nekom nacionalno-etničkom identifikacijom. Mislim da svaki čovjek ima pravo na svoj vlastiti kulturni identitet, ma što on značio. Ljudi danas često zahtijevaju da se odrediš, da zauzmeš nekakav stav upravo prema svemu. Od toga za koji klub navijaš, za koju stranku glasuješ, koji deterdžent koristiš. Svi zahtijevaju kratke i jasne odgovore, ali odgovori na prava pitanja su uvijek komplicirani. Citirao bih jednog filozofa koji kaže da imati stav znači prestati razmišljati, a ja nemam neki čvrst stav ni prema čemu.

O Bekimu Sejranoviću pisali su:

Nikola Petković (Moderna vremena info, Novi list)
Bez obzira na narativni "ples u tami" koji čitatelja dobrohotnijeg i kompetentnijeg od mene neće možda niti zasmetati, ova je knjiga toliko životno istinita (pa ma što da ova fraza zaista značila) da bi trebala ući u školsku lektiru. I to pod rubriku zavičajne književnosti. Uči nas o nesalomljivoj vezi lokalnoga i globalnoga. Potrebno je samo pažljivo odabrati fenomen kojim se jedno s drugim može najprije usporediti, a onda njime mjeriti stupanj globalizacije. (Nigdje, niotkuda)

Robert Perišić (Globus)
Sejranovićev junak je mladić koji pati od izgubljenosti, koji nigdje ne nalazi mjesto, pa mu i ljubavni promašaji – što je značajan dio priče – padaju tim teže. Tu ljubavna veza funkcionira kao ono jedino što junaka drži na nekom mjestu, jedino što ga utemeljuje u društvo, a sve ostalo je lutanje i osamljenost. U tom ljubavnom (a zapravo širem) konteksu, Sejranovićev se junak zna doimati i kao fatalistički, patetičan lik, naročito na početku romana kad razmišlja o samoubojstvu, no – ako je ponegdje i patetik – on ne izgleda papirnato, nego kao živ čovjek. Jasno je pritom da je ovaj roman u nekoj mjeri i autobiografski, kao što je bio autobiografski i Sejranovićev prethodni roman “Nigdje, niotkuda”... (Ljepši kraj)

Dario Grgić (Moderna vremena info, Zarez)
Ova proza nije apatridska u ovom popularnom smislu koji se vuče po tiskovini zadnjih deceniju i pol, iako je njen junak gotovo tipski primjer nesnalaženja, nepripadanja idiotskim sredinama - Norveška koja je opisana kao čekaonica zubne ambulante jednako je sablasna kao Bosna - Sejranović nije igrao na kartu općih tema ratom iseljenih ljudi. Osim toga, njegov se lik rano izmakao sivoj sveučilišnoj atmosferi gdje po špranci nastaju iste bezbojne, napol pametne i u osnovi neopasne knjige: njegov je lik istinskiji nomad, i unatoč neintelektualnosti situacija u koje upada, svojom je otvorenošću bliži pojmu intelektualnosti i nomadizma nego njegovi poznatiji kolege kojima je studiranje zadnja burna stvar što im se dogodila. (Ljepši kraj)

Saša Ćirić (Novosti)
Reč je o romanu koji ide mimo žanrovskih klišeja i koji uspeva da grupiše naraciju nadilazeći labavu strukturu dnevničkih beleški. To je roman o libidu i nesnalaženju, o teretu porekla koji čovek nosi uprkos poziciji nepripadanja sa kojom se srodio. Roman o nesreći koja se nije mogla izbeći i kraju koji je lep utoliko što je otvoren i neizvestan. (Ljepši kraju)