• Kalendar događanja
• 3. prosinca 2013.

Dan Vojvodine u Umagu

U sklopu tradicionalne manifestacije Dani Vojvodine u Istri, koja se ove godine većim dijelom programa odvija na 19. Sajmu knjiga u Puli, od 10. do 13. prosinca u Istri će gostovati najrelevantiji vojvođanski književnici, a njihov izložbeni prostor bit će otvoren posjetiteljima cijelo vrijeme trajanja Sajma. Osim u Puli neki od vojvođanskih književnika gostovat će i u Poreču, Pazinu i Umagu. U Gradskoj knjižnici Umag, u četvrtak 12. prosinca u 20 sati, gostovat će tako dva renomirana novosadska pisca: László Végel i Laslo Blašković. Večer organiziramo u suradnji s vojvođanskim pjesnikom iz Umaga Brankom Jankovom Rapinom. Dobrodošli! Isten hozta!

László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás) 1941. godine. Studirao je u Novom Sadu i Beogradu. Bio je novinar, član redakcije novosadskih časopisa Új Symposion i Polja; sedamdesetih godina bio je urednik kulturnog dodatka novosadskog lista Magyar Szó; osamdesetih dramaturg Televizije Novi Sad, te stalni kazališni kritičar beogradske Politike i član redakcije zagrebačkog časopisa Prolog. Početkom devedesetih dobio je otkaz na novosadskoj televiziji, ali i dalje javno djeluje: ovoga puta kao koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada.

Végelova djela prevođena su na mnoge jezike, pri čemu je, iz razumljivih razloga, najviše prevođen na srpski. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelovog prvog romana Memoari jednog makroa (objavljenom na mađarskom 1967. godine) privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdestosmaških etičkih dvojbi. Godine 1993. Végel objavljuje ponovno svoj prvijenac na mađarskom, ali ovoga puta kao dio veće romaneskne cjeline pod nazivom Novosadska trilogija; u tu trilogiju ulaze još roman Dupla ekspozicija (roman se pojavio u srpskom prijevodu godinu dana prije mađarskog originala, 1983. godine!) i roman Eckhartov prsten. Ta se trilogija smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije i nestanak «atoma duhovnog prostora» u svom gradu.

Krajem osamdesetih Végel privlači pozornost i svojim dramskim stvaralaštvom, ali njegova kasnija međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao «manjinac» bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi Exterritorium (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine), u kojoj pisac opisuje osjećaj dvostruke ugoženosti usred NATO-ovog bombardiranja Srbije: od bombi iz zraka i od nacionalističkog bijesa svojih sugrađana.

Od velike je važnosti i zbirka Bezdomni eseji (srpsko izdanje 2002. godine, mađarsko 2003.), koja pruža pravi uvid u njegovu esejistiku. Végelova sklonost autorefleksiji našla je u eseju svoj idealan književni oblik. Esejističko pisanje omogućuje mu samokritično ispisivanje veza između činjenica vlastite egzistencijalne situacije (kao i iluzija vlastite generacije) s činjenicama koje obilježavaju lokalnu povijest i povijest epohe. Pri tome Végel afirmira «povijesnu ulogu manjinskog čovjeka» kroz vrijednosti «kulture različitosti» i «heterokozmosa». Njegovim riječima: «čujem kako viču: živi bolje i slobodnije, ali jedva da se čuje glas: živi drugačije».

Njemačke stipendije omogućuju mu da počev od 2006. godine bolje upozna Zapad, Zapad za kojim je toliko čeznula njegova generacija. Tako su nastali «berlinski tekstovi» koji su objavljeni i na srpskom pod nazivom Priče iz donjih predjela (2011). Novi Végelov roman izašao je ove godine pod nazivom Neoplanta, avagy az Ígéret Földje (Neoplanta ili Obećana zemlja) i na provokativan, humorističan način pretresa najteže teme povijesti Novog Sada - kroz očište jednog fijakeriste. Izdanje srpskog prijevoda već je u pripremi.

Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000).

Godine 2008., u okviru međunarodnog projekta Sto slavenskih romana, Blaškovićev roman Madonin nakit uvršten je među deset najboljih srpskih romana napisanih nakon pada Berlinskog zida.

Tekstovi Lasla Blaškovića prevedeni su na mađarski, rumunjski, slovenski, slovački, poljski, engleski, ukrajinski, bugarski, francuski...

Za svoj romaneskni rad dobio je, između ostalog, Nagradu Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, Nagradu Fonda “Borislav Pekić”, Nagradu SANU iz Fonda “Branko Ćopić”.

Objavio je osam knjiga poezije i poetske proze, kao i romane:

Svadbeni marš (Stubovi kulture, Beograd, 1997); Mrtva priroda sa satom (Stubovi kulture, Beograd, 2000.); Madonin nakit (Filip Višnjić, Beograd, 2003.); Adamova jabučica (Narodna knjiga, Beograd, 2005.); Imenjak (Prometej, Novi Sad, 1994.); Turnir grbavaca (Geopoetika, Beograd, 2007.)

Od 2010. godine Blašković je pisac beogradske nakladničke kuće Arhipelag. U izdanju Arhipelaga objavio je zbirku priča Priče o malaksalosti (2010) i roman Posmrtna maska (2012), koji je ušao u finale NIN-ove nagrade. Posmrtna maska je suvremeni pikarski roman. Polazeći od Novog Sada kao stajne točke koja se neprestano napušta i kojoj se neprestano vraća, junak ovog romana, poput modernog nomada, u prizorima i događajima, iskustvima i otkrićima u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Grčkoj i u SAD-u pokušava prepoznati i ispripovjedati najuzbudljivija iskustva modernog svijeta i vlastitog života.