- Kalendar događanja
- 7. listopada 2010.
Ivana Simić Bodrožić u Umagu
Mjesec hrvatske knjige u Umagu (15. 10. - 15. 11.) započinjemo s promocijom jedne od najhvaljenijih i najčitanijih knjiga ove godine, s romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Večer s vukovarsko-zagrebačkom spisateljicom počinje u 20.00 sati, u petak, 15. 10. u Gradskoj knjižnici Umag. Dobrodošli!
Napisan kao intimni dnevnik tinejdžerice iz prognaničke vukovarske obitelji, Hotel Zagorje vrlo uvjerljivo prezentira unutarnje hrvatske konflikte devedesetih godina. Glavna junakinja s užom je obitelji u potrazi za krovom nad glavom: nakon kratkotrajnog zauzimanja napuštenog zagrebačkog stana, obitelj se useljava u bivšu kumrovačku političku školu; svoj novi dom prognanici nazivaju hotel Zagorje.
U poznatu kumrovačku knjigu dojmova, ova „cura“ iz Vukovara piše: Druže Tito, hvala ti na prekrasnoj maloj sobici koju si osigurao mami, bratu i meni, truni u paklu.
Junakinja bez zadrške i političke korektnosti, mladenačko-buntovnički iznosi svoju revoltiranost spram situacije u kojoj se našla. Njena meta nisu toliko Srbi i komunisti s kojima nije u neposrednom dodiru; junakinja se prije svega obračunava sa Zagorcima, a zatim, kada iz osnovne škole prelazi u gimnaziju i sa samim Zagrepčanima. Dakako, podvojenost pripovjedne pozicije, na koju nas upozorava već sama činjenica da autorica Ivana Bodrožić Simić (1982-) retrospektivno vodi dnevnik svojeg odrastanja, književno vrlo uspjelo otvara prostor za sagledavanje ovih „negativnih emocija“ u kontekstu društveno-političke ondašnjosti, ne bez ironičnih obrata i efekata. U nekoliko navrata, uostalom, junakinja iznosi i različite momente prognaničke samoreprezentacije, niz taktika kojima se prognanička zajednica borila za svoje interese u novonastaloj situaciji.
Mnogo je potresnija, međutim, ogoljena, dnevnička iskrenost ove proze, kroz koju se može pratiti ne samo junakinjina potraga za društvenim, odnosno osobnim identitom, nego i njezina prva ljubavna i erotska traganja za vlastitim intimnim svijetom. Iz tjeskobne nemogućnosti identifikacije sa sredinom i osobama među kojima se našla, junakinja u istinski tragičnom momentu ovog autobiografskog romana, u momentu spoznaje o uzaludnosti dugogodišnjeg iščekivanja očevog povratka s vukovarskog ratišta, dostiže intenzivan stupanj poistovjećenja s ubijenim roditeljom. (Neven)
Hotel Zagorje iznad je konkurencije za hrvatske književne nagrade i ne mjeri se mjerilima jedne ili deset književnih sezona. Riječ je o romanu koji obilježava cijeli naraštaj. (Miljenko Jergović, Jutarnji list)
Roman Ivane Simić Bodrožić pleni detaljima i do okrutnosti sprovedenom perspektivom koja vodi do delimične katarze kroz primalni krik očaja ne samo u hrvatskom Zagorju, već i širom brdovitog Balkana gde je izbeglištvo odomaćena životna pojava i strategija. (Vladimir Arsenić, www.e-novine.com)
Jasno se vidi ironičan odnos Ivane Simić Bodrožić prema ušminkavanju stvarnosti i knjiškoj muljaži, pa nije čudo da je odabrala pisati u govornom ritmu, uglavnom kratkim rečenicama, bez kićenosti stila i aure kakve metafizike... (Robert Perišić, Globus)
Ne želeći se upuštati u šira razmatranja teorija traume, vrijedno je spomenuti radnu tezu pojedinih pristupa traumi koja traumatsko iskustvo smještaju izvan jezične iskazivosti; ono uvijek ostaje jezgra unutar subjekta koja mimo njegove volje generira neugodu i upleće se u svakodnevni život. Upravo time završava roman: njegov kraj strukturno je logičan, no trauma ide dalje, onkraj svršetka romana: I ja želim otići odavde, otići što dalje, na neko mjesto gdje se neću osjećati kao da ću poludjeti. Mislim da imam neku bolest. (Andrea Milanko, Vijenac)