• Kalendar događanja
• 18. listopada 2010.

Olja Savičević Ivančević u Umagu

U Gradskoj knjižnici Umag 25. listopada 2010. godine gostovala je Olja Savičević Ivančević, splitska književnica, pjesnikinja, povremena novinarka i redovna kolumnistica Slobodne Dalmacije. Olja je bila na istarskoj turneji, s privremenim boravištem u Kući za pisce - Hiži od besid u Pazinu. Književni susret bio je u znaku Oljinog zadnjeg uratka, a prvog romana - Adio kauboju. Roman je to o netoleranciji, o pogubnosti bivanja totalno drukčijim od drugih („biti drugačiji oduvijek je bio dobar razlog da te razbiju“), o individualizmu različitih, o rasutoj obitelji, o smrtima bliskih, i o životu s tim smrtima onih koji ostaju, o herojima lažnim i stvarnim, o Starom Naselju kojim stoluje gazda Vrdovđek i gadna braća Irokezi, o fjaci koja nagriza volju kao korozija, o uzaludnostima, o nasilju, ali i o izlascima iz svih tih ćorsokaka, o nepristajanju, o oslobađanju od hipoteka prošlosti i prvom koraku u samoću. Zvuči ozbiljno, i jest, ali je pored toga iznimno duhovito i poetično.

Impresije s književne večeri zapisao je učenik Benjamin Osmančević, II. razred ekonomskog smjera Srednje škole "Vladimir Gortan" iz Buja. Njegov rad je u kategoriji ogleda na županijskoj Smotri literarnog, dramskog-scenskog i novinarskog stvaralaštve LiDraNo 2011 ovojio 5. mjesto i predložen za državnu razinu natjecanja.   {morfeo 5}

Olju Savičević Ivančević moglo bi se, kao i mnoge druge pisce, predstaviti klasičnom leksikonskom biografijom. Evo je ovdje. No, za nju kao spisateljicu u usponu (još uvijek u inicijacijskom proznom krugu) čini mi se puno važnije predstaviti je njezinim stavom i stvaralačkim svjetonazorom, tj. načinom na koji životno iskustvo transponira  u književnu priču i umjetničku činjenicu: „Nisam, da prostite, društveni kritičar po vokaciji, što ne znači da nisam izrazito kritična, ali na onaj način da mi tekst služi kao ogledalo u kojem se čitatelj može suočiti s vlastitim odrazom.“  Ovakav se način čini najsmislenijim želi li se pisati knjige koje mogu nešto značiti, uvjetno rečeno, svim ljudima ili onima koji se žele zamisliti nad sobom i svijetom oko sebe, nad drugim, drugačijim, većim od njih i od samog njihovog iskustva.

Sredina, o kojoj je ovdje riječ,  Staro je Naselje, nekakav zloćudni tumor grada koji funkcionira kao samostalni provincijski mikrokozmos, s nizom nepisanih pravila, zastrašujućih priča; okrutno mjesto, neotporno na kapitalističku pohlepu i cerek, „golema ropotarnica“, „grad bez metafizike“, „šupak svijeta“, arhetipsko grotlo nesreće  – ukratko: slika našeg društva, tj. sama njegova suština najjasnije vidljiva upravo s ruba.  U to i takvo Staro Naselje, i u svoju rasutu obitelj, vraća se pripovjedačica, Ruzinava (u prijevodu: korodirala, zahrđala – crvenokosa; objašnjenje: otac Švabo), nedovršena studentica, kako bi istražila razloge samoubojstva svog brata Danijela, rasteretila sestru brige oko narkofilne i apatične majke – skršene dvjema smrtima: muževljevom i sinovljevom – i uopće raskrstila sa svim što je glodalo u mjestu koje joj i pored sve hudosti tada, po povratku, još uvijek znači:  „...pik, moj spas za mene, sigurnije mjesto. Očaj plus utočište, srećica u mlakoj gorkoj tekućini 25% gratis i pah s mora, ni nalik na vjetar.“ Od te peteročlane obitelji u kratko vrijeme ostao je samo ženski dio – Ruzinava s majkom i sestrom – tri žene koje se kako znaju i umiju nose s tragedijama koje su ih zadesile, i koje su unatoč prirodnim očekivanjima da će ih nevolje zbližiti i omekšati, učinti propusnijima za ono što najviše trebaju – tu prokletu ljubav -  i dalje ostale daleke, osamljene, jedna prema drugoj brižne, ali bez topline; tri osamljenosti, prije ih je bilo pet.  Muški dio familije, što voljno (brat) što bezvoljno (otac, bolest) upokojen, ovdje je najprisutniji kao nositelj svjetonazorskog okvira proizašlog iz kodeksa časti kaubojskih filmova, velike očeve ljubavi koju je prenio i na sina Danijela, zapravo najveće očeve ostavštine, svojevrsno obiteljsko nasljeđe. No, kaubojska priča ovdje ima i svoju društvenu podudarnost, izvan intimno-obiteljske memorije: sama sredina u već naznačenom načinu funkcioniranja kao da ima upisane premise špageti-vesterna: malo mjesto, glavna ulica (Duga štrada), moćnik koji određuje pravila i uloge na terenu, usamljenici u glavinjanju i potragama koje nikad ne prestaju, spora radnja, fjaka („to nije lijenost, nego akutna bolest volje“), patrijarhalnost, poetičnost, čast, borba za pravdu, junaci koji su pomalo šmekeri, a pomalo kriminalci.  U toj duhovnoj omarini, u mjestu gdje zajedno niču internet-kafići i kokošinjci, a sve povezuje jedna štrada, čuči i svijet djetinjstva, koji je također u sebi nosio klicu kaubojštine: dječje igre indijanaca i kauboja (u kojima je Ruzinava „padala za pravdu i slobodu"), koje je dijelila s bratom, prekoprugašima i ludastom Marijom Čarijom, i koje su, kao u filmu, bile neka vrsta simulacije stvarnosti, koja je u međuvremenu stvarnost i postala – smrti su postale opipljive, Staro Naselje leži na kostima (ratovi i poratna tiha razaranja i ubijanja kao posljedica trauma) - ali su junaci nestali. U tom smislu, kauboji su i sentiment, razlog sjećanja na djetinjstvo kao doba u kojem je bilo heroja i pravde; rub djetinjstva je rub bajke, granica preko koje su stvari bile jasnije i određenije. U istom se ključu može čitati i očeva sklonost kaubojcima, a zapravo nekom višem osjećaju pravde i pitanju časti, onome što je u Starom Naselju, toj isušenoj kaljuži u kojoj ipak uspijevaju uglancani neboderi i mesingani šankovi, bilbordi s haškim junacima na njima i juncima oko njih, u potpunom deficitu. Stoga je taj svojevrsni kaubojski crno-bijeli sustav ovdje postavljen kao određeni orijentir, ali i kontrapunkt: prošlosti/dječjoj perspektivi, sredini (stanju?) koja je postala društvena crna rupa i u kojoj je vršnjak pripovjedačice zadnji put riječ čast čuo u osnovnoj školi (možda: dajem časnu pionirsku riječ?), a koju brat u jednom pismu opisuje kao mjesto bez pravde, jer ona  postoji samo na filmu, dakle u mitu, nestvarnom. Utoliko, ono što je nekoć bio orijentir, danas je potpuno ispražnjeno od značenja i vrijednosti i stoga postaje i meta subverzije i travestije. Sam preokret u tom smislu pripovjedačica ironijski ostvaruje uvodeći u priču Neda Montogmeryja, nekad ključnog junaka špageti-vesterna i postera iz bratove dječje sobe (očeva ostavština), a danas tek figura 3D dječjih igrica, koji dolazi u to malo razgaženo i divlje mjesto snimati film, trećerazredni naravno; dosljednost degradacije.

Taj pad junaka simbolizira pad cijelog sustava (vrijednosti, smisla, ideja) ili možda „samo“ nestanak svijesti o postojanju osjećaja za pravdu i čast, pa ma koji ga sustav posredovao; zato nestanak junaka sa svim spomenutim implikacijama znači i svojevrsni zastoj u životu, dezorijentiranost, prazninu, nulu,  izgubljenost. Sve to Ruzinava objašnjava u svojoj zapitanosti: „Ali tko će znati gdje je i kada je sve to stalo. Onda kad su me nazvale u Zagreb i rekle da nema Danijela.  Ili onog trenutka kada sam ispustila svijeću u procesiji. Ili kad je počeo rat. Onda kad se Ma natrpala lijekovima. Prvi put kada sam ušla u Ikea stan dingo-muškarca. Ili, čak – možda nebitno, meni ipak važno – onog trena kad sam posumnjala da je Ned Montgomery postao kao svaki seronja koji će, nakon svega, snimiti smeće.“  Svijet bez junaka, lako je iščitati, znači uskraćenje idealizma kao izbora, a s njima se okončava i priča o časti i pravdi i svaka vjera u njih. Dječja bajka tu prestaje. Autorica je to objašnjenje stavila u usta upravo Montgomeryju: „Zbog tog su vražjeg ideaIizma vesterni i prdnuli u vražji čabar. Vrijeme ih je pregazilo.“  Idealizam, izbor ili-ili, crno-bijeli svijet kauboja ovdje je sprovela jedino ludasta Marija Čarija, koju upravo njezina pošandrcalost  stavlja izvan svakog sustava i omogućuje joj da u ruke uzme pravdu, ali i vinčesterku, i u burlesknoj kulminaciji osveti svoju ubijenu kokoš ubivši sumnjivog ljepotana na setu snimanja (čiknšit). Marija je jedini preostali junak, ali zapravo relikt, i netko tko također u svom karikaturalnom-travestijskom činu perpetuira nasilje. Pritom, ovdje je važan i rodni obrat kontra patrijahalno-tradicionalno-mačističkih obrazaca: prljavi Harry je Marija Čarija, a sličan bunt je izražen i gestom Ruzinave koja je na prevaru maznula bratovu monturu u kojoj je trebao nositi veliku svijeću – torac – na ključnom vjersko-folklornom eventu Starog Naselju,  Danu sv. Fjoka.

Subverzijom/poništavanjem/potpunim degradiranjem  tog kaubojsko-herojskog obrasca (umjesto da uzjaše na konja i zapali u akciju, ocvali Ned Montgomery se uvaljuje u lift i stiska – 0) autorica poručuje da izlaze definitivno treba tražiti negdje drugdje, mimo nasilja naselja u kojem, kao i u mnogim drugim, sustav ne proizvodi pravdu već kriminalce, Vrdovđeke i braću Irokeze, stasite momke koji za sve imaju „rješenje“. Nepristajanje na takvu aranžeriju čini se jedini izlaz za one koji u svojim potragama nemaju dvojbi oko toga jesu li „lažni ideali, ili laže ovo doba?“, ali i moguće oslobođenje od nameta prošlosti, društva, mitova, strahova.  U tom smislu, potraga o bratu svodi se na bitno: je li bio izdajnik ili nasilnik. Ruzinava unatoč iznimno gustom reflektiranju na prošlost, zajedničku prošlost nužnu da objasni sadašnjost, ne doznaje razlog bratova samoubojstva, no otkriva da mu je „srce bilo na pravome mjestu“ i to je čini mirnom; sve druge dimenzije postaju manje važne, pa tako i kvazi-detektivska linija koju je održavala sumnja u bratovu vezu s veterinarom, doseljenikom, pedofilom... Takvo razrješenje još je jedno poništavanje crno-bijelog modela, i prihvaćanje ideje da nema konačnog rješenja, da se istini stalno približavamo, da su potrage neprestane, bez jasnih rubova, i mnogostruke. Stoga, pored potrage za bratom u romanu pratimo i potragu Ruzinave za ljubavlju (poprilično trokirajuću i zapravo uzaludnu), za vlastitim identitetom, za sustavom i vrijednosti koja održava uspravnost,  za obitelji, za srećom ako ne i smislom, za izborom koji je ovdje nepristajanje i zato je odlazak jedini izlaz, a pratimo i sazrijevanje, koje stiže i bez traganja. Na neki način mogući izlaz je i „probijanje“ priče:  ulazak druge pripovjedačice, izmjena perspektive, pisanje uopće kojim je Ruzinava pokušala skupiti svoj život u priče, a u simboličkom joj rasterećenju pomaže suputnica u vlaku za Berlin koja joj krade te priče, otežale od rasutog i nesretnog života, diže teret, čisti put, otvara prostor slobode. Bila je to gospođa 0. Početak? Ili potpuno poništavanje?

U skladu sa razdrndanim životima, kakvi dominiraju ovim oproštajnim štivom (oproštaj od mitova djetinjstva, oslobađanje od prošlosti, umrlih i neostvarenih, ljudi i snova: Ruzinava u vlaku suputnici spisateljici, gospođi 0 opisuje brata: „Glumio je da je kauboj. To je simpatično kada imaš devet godina, poslije baš i nije.“), struktura romana je ekvivalentna: raščupana, fragmentarna, disperzivna. Autorica je sama objasnila takav izbor: „Znala sam da želim roman čija je struktura takva kao da klasičan roman s čvrstom konstrukcijom i pravocrtnom naracijom eksplodira ili ga staviš u mikser.“ Što da kažemo, eksplozija je stvarno imala učinka, priča curi na sve strane, odnosno njezini narativni pritoci se kupe sa svih strana,  ako se što nije i sastavilo do kraja, u redu je, korice knjige nisu nikakva konačnost već isto dio procesa, života koji se nastavlja.

U svojoj distorzivnosti romanom se izmjenjuju suluda htijenja, uzaludni zapleti, razgovori u kupe i špade, (majčine riječi lete oko Ruzinave kao „projektili oko moje odsutnosti“), strahovi, nesnalaženja, gorčine i  tupila, osjećaj gubitka, propadanja, promašaja, ali i snažni i iskreni pasaži vedrine i inkrustacije.  Ne postoji neka centripetalna sila koja stvari, ljude, obitelj drži na okupu, zajedno, dapače, cijeli roman i jest destruiranje skupnih identiteta, koji su nerijetko sazdani na nekoj negativnoj i kriminalnoj osnovi; ovdje se prije svega afirmira individualizam, svatko za sebe traži put i to je zapravo najveće (preostalo) junaštvo - inokosni igrači.

Sve navedeno smiksano je, čini se, bez svrhe da se doprinese fabularnoj napetosti, ovdje se više radi o tematiziranju refleksivnog iskustva, ne same događajnosti, u najbolju ruku o zapletu senzibiliteta i realiteta. A to sastavljanje i pričanje kao da se odvija u ritmu života Starog Naselja: u ritmu fjake, polako nadolazi, va(l)ja se. Poetičnost Oljina stila, istaknuta u svakom osvrtu i kritici, doista je upečatljiva i iznimna, njezina liričnost autentično i snažno zaokružuje slike, precizira naglaske, jača atmosferu. Odmah uz poetičnost je i duhovitost, kojom prilazi i najmračnijim motivima i mitovima. Nije dramatična ni kada piše o besmislu, smrti, nije patetična ni kada traži put ka „nečem višem“ (pravda, sreća, smisao). Olja je majstorica intuitivnih uvida, s iznimnim smislom za detalj koji je odabran tako da u svojoj potentnosti može nositi cijelu priču, ideju, poruku. Pritom, to sve radi veličanstvenim jezikom, (ali jezik je posebna priča ), s nizom lokalizama, citata, tuđica i vlastitih tvorenica, no to morate doći čuti, sasvim je nezahvalno tako raskošan jezik opisivati. Iznimna je poetska reciklaža lektirnih citata kojima se nerijetko služi, presađujući liričnost na koju smo navikli u neko novo semantičko polje (nekad nalik minskom): „U Ovolicnog je nepoznat netko jedne večeri ispraznio cijeli šaržer...“ U ovoj knjizi dokazana je potpuna savitljivost jezika, Olja ga čini savršeno nagodnim za sve što zamisli/izmisli, ona stvarno s njim može što god hoće, može i palacati :-).