• Kalendar događanja
• 13. prosinca 2009.

Rođendanska promocija Milana Rakovca

„Znao sam u trinaestoj da Tolstojeve Kozake mogu napisati bolje od njega, i stoga sam, dakako, saznao, od sebe, da ću biti pisac. Kako postati pisac, to me mučilo.“ Da bi si „olakšao“ dječačke dvojbe Milan Rakovac (1939) je postao: novinar, feljtonist, putopisac, esejist, romanopisac, prevoditelj, pjesnik i urednik. Za tako mnogoliki pisani trag novinarskog i književnog poziva vrijedilo se odreći aktivne vojne službe („nekoliko je godina plovio na brodovima naše ratne mornarice“), kojoj se hrabro priklonio nakon školovanja na Vojnopomorskoj  akademiji. Kasnije, mijenja kurs: te revolucionarne 1968. Rakovac postaje profesionalni novinar – prvo vanjsko-politički urednik i zamjenik glavnog urednika vojne revije Front (Beograd), zatim glavni urednik pulskog Glasa Istre te urednik na Hrvatskoj televiziji, do umirovljenja.

 

Socijalna osviještenost i osjetljivost, ali i sklonost zagledanju/poniranju/sklanjanju iza spuštenih trepavica, u središte njegove pažnje dovode najrazličitije društvene i životne fenomene koje s lakoćom i duhovitom dosjetljivošću pretače u književne simbole. Pri tome je oblikovao samosvojnu narativnu strukturu koju plete prividno nesređenim fragmentima, dokumentima, komentarima, sjećanjima, feljtonima, sasvim po strani ostavljajući teorijsko-književna razgraničenja.
No, kada su razgraničenja i granice po srijedi, on u svakom smislu nastoji oko njihova obesmišljavanja: puno su mu draže simbiotičke i sintetičke cjeline, bilo da se radi o jeziku ili o društvenim kategorijama suživota.  Stoga, ne čudi što je temeljno obilježje njegova izraza – „verbalna halucinancija“: amalgamska/bastardska kombinacija književnog standarda i svih mogućih izraza iz svih jezika koje zna i poznaje, citata iz filmova, dijalektalnih idioma i poanti štorijica. U poetsko-formalnom smislu čvrsto je odan patcworku fiction/faction orijentacije. Rakovčeva pjesnička čakavština također ide smjerom prestrukturiranja tradicionalnog poetskog izraza, uvlačeći u svoj profil istrijanske i šćavunske tragove. Tematska platforma, kako za poeziju tako i za prozna ostvarenja, najvećim dijelom određena je istarskim temama i sadržajima iliti Istrom sa svim slojevima povijesti i društvene razlomljenosti. Među prvima je dirnuo u slaba mjesta istarske povijesti i svojim romanom 'Riva i druži otvorio cijeli niz tema koje i danas još traže mjesta u udžbenicima, povijestima, književnostima, interpretacijama, a najviše u isprikama: stradanja Talijana u Istri, dolazak drugova što je značilo političko-ideološke i klasne promjene, saveznička razaranja Pule, egzodus Talijana, ukratko: sudar svjetonazora i ideologija u poraću zagorčenom strahom i nasiljem... Autorovom pronicanju u mnogobrojne pojedinosti i kontraste istarskog svijeta, sposobnosti da svojim historiografskim, politološkim, kulturološkim zapažanjima ocrta svojevrsni dokument kojim literarno transponira zbiljsku Istru, kritika je pridala širi značaj: „…Priko Učke gore može biti i kratak kurs povijesti Istre u protekle dvije tisuće godina…“.
Kako piše, Milan Rakovac tako i živi: premda je po svom duhovnom usmjerenju srednjoeuropski pisac, još uvijek mu je najmiliji pozdrav: Smrt fašizmu – sloboda narodu!

 

 

 

Izbor iz bibliografije: Joakim Rakovac (životopis, 1977), Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980), Sik (pjesme, 1980), ‘Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman, 1983), Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman, 1986), Sliparija (roman, 1986), Snovid (roman, 1987), Istragram: štuorije i uganke (kratke priče, 2000), Cha for kids: pismarica ditinjska (poezija, 2004), Kvarnerski otočni lucidar (historiografska proza, 2006), La Triestina: spomenar-romanček iliti ga paraliterarni pamphlet (proza, 2006), Sinovi Istre (eseji, 2009), Besida priletuća (pjesme, 1980). 

Pored toga, da nabrojimo nešto i od ostale rabote: Samostalno ili u suautorstvu pisac je tekstova u više monografija na hrvatskome i/ili stranim jezicima. Napisao je scenarije za televizijski film Grgo gre u Pazin (1983) i igrani film Na istarski način (1985). S talijanskog je jezika preveo roman Fulvija Tomizze Bolji život (1980), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (1993) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (2002). Bio je članom više uredništava: edicije Istra kroz stoljeća, časopisa Istra, Nova Istra i La battane. Svojedobno vrlo aktivan u Čakavskome saboru. Utemeljitelj je pograničnog Književno-znanstvenog skupa „Forum Tomizza“ (Umag, Kopar, Trst).

 

Milan Rakovac navršio je 70 godina. No, pisanje kontra sliparija ne jenjava. I dalje, završnica istoimenog romana, ostaje moto(r) njegova stvaralaštva, kako literarnog tako i publicističko-žurnalističkog.

Iz romana Sliparija:

 "- Besida je vuojska svita, Grgo, ter znaš. Besida. Kako tuoja sada, kad si me u libar vrga, Grgo.

 - Besida, besida, ča more besida proti mižerije, blagarsko je vrime Bilfo, sliparija je po svuda, čovik čovika slipi, ni kapac ni niš drugega, ko ne slipariti, i samega sebe i svakega drugega...

 - Sliparija je sve, muoj Grgo, ma je ljudi ča slipariju moraju uslipiti.

 - Slipareći slipariju? Ča ni sliplienje samo za se sliparija?

 - Je, i neka je, ter ča drugega moreš, ko ne provati slipare slipiti, Grgo? I kako drugače moreš proti sliparije ko ne sliparijon, ki je u potribi i nevolji ima pravo suoje, pravicu i istinu suoju i slipareći iskati. Slipariti slipara moreš i moraš, sliparija zakone svita i boga ne pripozniva...

 - Će reći da i pravica i istina su sliparija?

 - Će reći da čovik mora na sve muode svita istinu i pravicu iskati, pak najzad anke slipareći slipare, i to je delo tuoje, Grgo, i si ga pur to kako kraju dogna, i sada mene drugo na ten svitu ne rabi njanke biti.

 - Ma ča brojiš brojalice ditinjske? Kako ćemo mi prez Bilfa, o Bilfo?

 - Lako, lako ćete, sad su druga doba i druge sile, sve starinsko je pasalo, spomin blidi kako i Danica u suncestoku, čovik se drugo ne domišlja ča je bilo i kakovo je to bilo vrime prvanje. Ma samo da to ki to ča zapiše, pak donke piši Grgo, piši, ma jušto i lipo piši sve ča pametiš da si vidija u živlienju suojen, i sve ča pametiš ča su ti stariji povidali ča su uoni suoga zapametili i ča su njin njihovi stariji povidali, i tako će vajka ustati to ča živega mrež ljudi, Grgo. Piši. Piši. Piši. Libri će ustati, pak kiemu bude rabilo najti tradiciju starine naše, pur će je najti u libri našega pripostanja... Uvo je tuoja ziemlja, uvo su tuoji ljudi, o Grgo, i ti si njihov čovik, to sve je jieno i jedino i to sve je sve ča čoviku rabi, glej tamo zduolun kako se bili i liela šenica, se zelene brajde, se žuti brneštra, glej tamo zguorun se modri modra Učka, glej tamo proti ponienta benečanske palače ča su hi z naše stine ruke naših meštri uzidale, glej tamo proti levanta kako griedu barke i simo i tamo, Gledaj, Grgo, gledaj napro i sinjaj si u moždane svako batvo slavuje, svaki cvit miendule, svaku uliku, svaki kažun i svaku kružieru i svako dite naše ča čeka da mu to ki to ča povida. Gledaj, sinjivaj, zapoštaj, zapiši. Piši, piši, piši, će imati, će, niš ne škrbi, će imati će vajk to ki to ča proštiti, i tako ćemo biti, i ti ja, i mi svi čisti..."