• Kalendar događanja
• 13. listopada 2011.

Slađan Lipovec - pjesnik u Umagu!

Slađan Lipovec je rođen 1972. u Bjelovaru. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u hrvatskoj i inozemnoj periodici te na Hrvatskom radiju. Objavio je knjigu stihova Posljednja topla noć (u suautorstvu s Evelinom Rudan i Denisom Peričićem, Varaždinsko književno društvo, Varaždin, 2002) te samostalne zbirke pjesama Emily Dickinson u mom gradu (Naklada MD, Zagreb, 2003), Rijeke i mjesečine (Hrvatsko društvo pisaca/Durieux, 2007) i U nekoj od mogućih stvarnosti (Algoritam, Zagreb, 2010). Urednik je i suautor interaktivnog CD-ROM-a Teslin dan (s Vladimirom Končarom, Agencija za školstvo RH, 2006; drugo izdanje Agencija za školstvo RH, 2007). Tekstovi su mu prevođeni na desetak jezika i uvršteni u antologije i preglede. Dobitnik nagrada za kratke priče i poeziju, izvršni je urednik časopisa za književnost Quorum. Zbirke Emily Dickinson u mom gradu i Rijeke i mjesečine objavljene su i u elektroničkom izdanju (DPKM, Zagreb).

Slađan Lipovec o čitanju:
Najčešće se vraćam  provjerenim veličinama kao što je Marquez, a mislim da sam najviše puta pročitao Don Quijotea. Prvi put sam ga čitao prije dvadesetak godina za vrijeme ljetnog raspusta i taj sjajan osjećaj koji mi se javio pri prvom susretu s Quijoteom obnavljam gotovo svakog ljeta. Dakako, tu su i stari brojevi Alana Forda, koji me također prati još od djetinjstva, ti stripovi su mi uvijek nadohvat ruke, pa često posežem za njima, danas mi se čine aktualni baš kao i prije četvrt stoljeća, ali ne samo to, volim im se naglas nasmijati, kao što i u književnosti volim da me dobro protrese.

Slađan Lipovec o poeziji i prirodnim znanostima:
Paradoksalno, u dvadesetom stoljeću, usprkos količini i dostupnosti različitih informacija, a zbog sve uže specijalizacije, došlo je do raskoraka između prirodnih i društvenih znanosti, iako su se kroz povijest one nadopunjavale i međusobno plodonosno komunicirale. Tako je i suvremena književnost, osim u malom broju slučajeva, nesvjesna dosega prirodnih znanosti. Recimo, Updike je još šezdesetih napisao pjesmu o neutrinima, dok priličan broj književnika i danas o tim česticama vrlo malo zna. To je pomalo autistična pozicija za književnost, jer ako govori o čovjeku i svijetu, onda bi ih trebala donekle poznavati, a ne grebati samo po površini jezika, teksta i slično.
 

O LIPOVCU SU PISALI:

Miloš Đurđević
Pjesnik, prozaik i urednik. Žovijalan momak kojemu kao da nije stalo do toga što u poeziji radi, a to radi jako dobro, gotovo spontano. Da se ne radi o ad hoc poeziji, pokazuje i to što su među njegovim referencama američka pjesnikinja iz naslova knjige, hrvatski latinist, KUD Idijoti, Van Gogh, pa i teorija kaosa. A sve je uronjeno u jednostavnu radost življenja, bez obzira na pritisak malog grada i čemernu besperspektivnost tzv. provincije. Kad to postane neizdržljivo, uvijek se može sjesti u auto i izgubiti u velikom gradu, ili na tim oranicama koje je netko konačno uspio iznova emancipirati u hrvatskoj poeziji.

Branislav Oblučar
Meta Lipovčeva gnjeva nije drugo do sadržaj koji svakodnevno puni stupce novina i novinskih portala - politički i estradni glamour te svijet koji ga servisira. No kroz tu površinu nezadrživo navire neuljepšana i ogoljela stvarnost te ljudi s margine. U ovakav motivsko-tematski, pa i emocionalni raster, uklapaju se i pejzažni stihovi, također svojevrsni Lipovčev brend, sada donekle preoznačen - pejzaži ovdje nisu neko pastoralno utočište, pogled koji ih poetski "prevodi" kao da je neizlječivo kontaminiran zamkama urbane svakodnevice.

Zvonko Karanović
U svojevrsnom pesničkom "fotografisanju" stvarnosti, Slađan Lipovec precizno registruje stanja i situacije modernog čoveka kome proces nezaustavljive globalizacije nameće nova pravila življenja sve više mu ograničavajući slobodu. "Izbezumljen od ljubaznosti" na svakodnevnom poslu u nekoj od visokih i neprovidnih staklenih zgrada, užasnut svetom isprazne i bučno nadiruće celebrity i reality show estetike, pesnik kao da postavlja pitanje: kako se spasiti?

István Ladányi
Slađan Lipovec je pjesnik koji riskira - iz pjesme u pjesmu povećava uloge na stolu. I svoj ulog redom stavlja na neobilježen prostor koji nikako ne dobiva u igri - na ideju s kojom se u našim svakodnevnim iskustvima susrećemo samo u negativnom obliku: na slobodu. Njegove pjesme tematiziraju one sfere društvenih i privatnih iskustava koje profesionalci - koji idu na sigurno - izbjegavaju: socijalnu problematiku, zaboravljene provincijalne prostore, urbanu prirodu, svakodnevno doživljavanje emotivnog kompleksa koji se zove ljubav.