• Kalendar događanja
• 9. studenoga 2011.

Tanja Mravak i Emir Imamović Pirke u Umagu!

U Mjesecu hrvatske knjige predstavljamo Vam dva važna naslova recentne književne produkcije u Hrvatskoj: zbirku kratkih priča Moramo razgovarati Tanje Mravak (Nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo objavljeno u 2010. godini!) i roman Treće poluvrijeme Emira Imamovića (njegov treći i dosad najbolji roman, u kojem se bosanski humor pretvara u grotesku, a iz groteske u horor!). Obje knjige objavio je zagrebački Algoritam. Književna večer održat će se u subotu, 12. studenog u 19 sati. Dobrodošli!

Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac s prijelaza stoljeća, rođen je u Tuzli 1973. godine. Svojim riječima napisao tri romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince, Tajna Doline piramida i Treće poluvrijeme. Pored proze, piše za novine (marke razne), internet portale, televiziju, pozorište, film... Sumnja se i da pod pseudonimom objavljuje recepte za sve: od liječenja migrene do sezonske salate. Voli svaku muziku osim glazbe. Živi trenutno u Šibeniku, a sutra možda i u vašem gradu.

Tanja Mravak o Splitu i Vlajima:

Iako potječem iz vlaške metropole Sinja, ne mogu ignorirati činjenicu da su ljudi iz zaleđa naselili predgrađa Splita, sagradili ružne kuće, a interijer opremili mramorom i mesingom, kao surogatima urbanog života i pokušajem brzinske asimilacije na pogrešnim osnovama. Ali kad se u Splitu govori o Vlajima, ne govori se o liječnicima, odvjetnicima ili inženjerima vlaških korijena, nego o neprhivatljivim morlačkim obrascima ponašanja. Predrasude su temeljene na nečem što je tome dalo povoda, ali to nije razlog za stigmatiziranje svih ljudi koji su stigli "iza brda".

O Tanji Mravak pisali su:

Miljenko Jergović
Priče Tanje Mravak – odmah ću to reći, pa da smo načisto i da možete prestati ovo da čitate – autentično su remek djelce. Samo pravi pisci, i veliki pisci, mogu od ničega, a onda još i s minimumom korištenih izvedbenih sredstava, i na prostoru od nekoliko stranica, pisati takve priče.

Boris Postnikov
Možda baš zato što nije deklarativno 'društvenokritična', proza Tanje Mravak dobro je i uvjerljivo postavila mizanscen svojih malih intimnih drama na prepletanju urbanog i ruralnog, u zjapećim generacijskim jazovima i u redovima pred blagajnama šoping-centara, mizanscen u kojem je vrlo lako prepoznati dalmatinsko 'ovdje i sada'.

Saša Ćirić
Petnaest priča Tanje Mravak u njenom proznom prvencu “Moramo razgovarati” označava diskretan povratak naturalističkoj pripovedačkoj praksi. Uz empatijski senzibilitet za žrtve porodičnog nasilja i nerazumevanja i naporedo sa postuliranjem poente o mrzovolji i trpljenju kao trajnoj odlici zaparložene egzistencije niže srednje klase, priče Tanje Mravak u recepcijski fokus vraćaju oskudicu i život sa uvek “malo, premalo para”.


Emir Imamović Pirke o Bosni:

Spadam u onu vrstu idiota koja je mislila da se Jugoslavija neće raspasti, pa da će se raspasti bez rata, pa da u Bosni neće biti rata, te da će, kada je već počeo, rat trajati kratko. Nakon što sam više puta ispao budala, povjerovao sam i da mir nije nastavak rata drugim sredstvima. Konačno sam, kako se kaže, spalio iluzije. Bosna je, bojim se, svoje najbolje godine proživjela i danas je to jedna duboko nesretna, podijeljena zemlja koja svojim građanima ne može ponuditi ništa osim gole reprodukcije.  

Dario Grgić
‘Treće poluvrijeme’ ipak nije okret jednog humorističnog autora ozbiljnim temama jer se Pirke i prije pokazao kao sociološki sofisticiran pisac s okom boljim za seriozno nego za literarno: bosanske piramide i nestanci djece (trgovina organima) svjedoče da ovaj autor ne živi u boljoj prošlosti – ozbiljan je on bio i prije, samo je sada promijenio sredstva. Lišen nepotrebnog balasta o non-stop duhovitome Bosancu, uspio je napisati štivo o odrastanju u situaciji u kojoj djetinjstvo nije bajka, a zrelost ne dolazi s godinama nego ipak drugačije, što je kao tipična slijepa ulica na brdovitome Balkanu poznato svakome koga je zapalo odrastanje na periferiji zdrave ljudske logike, odavno, naravno, prognane s ovih prostora.


Vladimir Arsenić
Treće poluvrijeme je svakako najbolji roman ovog, još uvek mlađeg bosanskog pisca. U njemu je uspeo da se izdigne iznad svojih uzora i da dotakne onu tačku gde se humorno pretvara u groteskno, a groteskno u užasno. To je ono mesto koje nas vraća u stvarnost i tera nas da se nad njom zapitamo. Kao kad se nagledate onih užasnih klipova sa youtubea u kojima se pojavljuju razni manijaci iz komšiluka kojima se smejemo, a onda ugasite kompjuter, izađete na ulicu i sve ih ponovo sretnete uživo. E, to više nije smešno!

Saša Ćirić
Jezgro romana čini ljubavni trougao čija kompleksnost nije u tome što je Zeka začeo vezu sa Selmom, bivšom ženom svog najboljeg prijatelja Muhe, ni u tome što ova zamena erotskih uloga neće prozrokovati omrazu među prijateljima čije je druženje počelo u detinjstvu, da bi bilo potvrđeno u ratu kada je u srpskom logoru obojici urezan krst na koži leđa. Složenost je u tome što Imamović zaplet ljubavnog trougla kontaminira dodatnim motivima kao što su: provincijska besperspektivnost, beg iz teskobe matičnog miljea, dileme zajedničkog života u vezi i nesnalaženje u većem gradu, PTSP sindrom, surevnjivost vehabija i sekularnih muslimana...